Torinsko platno

Što je Torinsko platno

U katedrali sv. Ivana Krstitelja u Torinu čuva se lanena tkanina duga 4,4 i široka 1,1 metar. Na njoj se, jedva vidljiv, nalazi dvostruki otisak — sprijeda i straga — nagog muškarca visokog oko 175–180 cm, s ranama koje do u detalj odgovaraju evanđeoskom opisu Isusove muke: tragovi bičevanja po cijelom tijelu, rane od šiljaka po glavi, probodena zapešća i stopala, velika rana na desnom boku.

Tradicija u njemu vidi platno u koje je Josip iz Arimateje zamotao Isusovo tijelo (Mk 15,46). Platno je dokumentirano u francuskom Lireyu oko 1354., preživjelo je požar 1532., a od 1578. je u Torinu.

Fotografija koja je sve promijenila (1898.)

Dana 28. svibnja 1898. odvjetnik i fotograf amater Secondo Pia prvi je put fotografirao platno. Kad je u tamnoj komori razvio staklenu ploču, umalo ju je ispustio: na negativu se ukazalo — pozitivno, fotografski realistično lice. To znači da je sama slika na platnu negativ: svjetlo i tama su obrnuti, kao na filmu. Srednjovjekovni krivotvoritelj morao bi, dakle, naslikati savršen fotografski negativ — pojam koji će čovječanstvo upoznati tek pet stoljeća kasnije — i to tako da njegovo remek-djelo nitko ne može vidjeti do izuma fotografije.

STURP (1978.): najveće znanstveno ispitivanje

Godine 1978. tim od tridesetak američkih znanstvenika (STURP — Shroud of Turin Research Project), među njima stručnjaci iz laboratorija u Los Alamosu i s JPL-a, dobio je platno na pet dana neprekidnog ispitivanja svim tada dostupnim metodama. Njihovi glavni zaključci, objavljeni u recenziranim časopisima:

• Slika nije naslikana: nema pigmenta, boje, kista ni veziva u količini koja bi mogla tvoriti sliku; slika ne prodire u nit, nego zahvaća samo najtanji vanjski sloj vlakana — dubine oko 0,2 tisućinke milimetra (dvjestotinjak nanometara).
• Slika je posljedica ubrzanog „starenja“ (oksidacije i dehidracije) celuloze — kao vrlo blaga požutjelost — a ne dodane tvari.
• Tragovi rana su prava krv: utvrđeni su hemoglobin, serumski albumin i porfirini; krv je na platno došla prije nastanka slike (ispod krvi slike nema). Kasnije analize odredile su krvnu grupu AB i povišeni bilirubin — žučni pigment koji raste kod teške traume i mučenja.
• Slika sadrži 3D informaciju: kad se svjetlina točaka pretvori u visinu (analizator VP-8, kakav je NASA koristila za slike Mjeseca), iz platna „ustaje“ pravilan trodimenzionalan reljef tijela. Obične fotografije i slike pod tim uređajem daju izobličenja — platno daje geometrijski dosljedno tijelo.

Anatomija koja „zna previše“

Otisak na platnu anatomski je besprijekoran — na razini koju su liječnici počeli razumijevati tek u 20. stoljeću:

• Čavli ne prolaze kroz dlanove (kako slika sva srednjovjekovna umjetnost), nego kroz zapešća — jedino mjesto koje može nositi težinu tijela; pritom ozljeda živca medianusa objašnjava zašto su palčevi na otisku uvučeni i nevidljivi.
• Tijelo nosi više od 120 tragova bičevanja u obliku bučica — točan oblik rimskog biča (flagrum) s olovnim kuglicama, zadanih iz dva smjera, s dvije strane.
• Rane na glavi ne tvore uredni „vjenčić“ nego kapu od šiljaka preko cijelog tjemena — kako bi trnova kruna stvarno izgledala.
• Krv iz rane na boku pomiješana je s tekućinom nalik serumu („krv i voda“, Iv 19,34), a noge nisu slomljene — za razliku od uobičajene rimske prakse skraćivanja agonije (usp. Iv 19,33).

Krivotvoritelj iz 14. stoljeća morao bi, dakle, poznavati sudsku medicinu 20. stoljeća i svjesno protusloviti cjelokupnoj ikonografiji svog vremena.

Pelud, prašina i rupčić iz Ovieda

Na platnu su pronađene čestice koje krivotvoritelj ne bi imao odakle uzeti: pelud biljaka koje rastu u okolici Jeruzalema (analize Maxa Freija), među njima vrste Gundelia tournefortii koja cvate u proljeće — u vrijeme Pashe; te čestice aragonita (vapnenačke prašine) na koljenima, stopalu i nosu, kemijski bliske vapnencu jeruzalemskih grobnica.

Posebna potvrda dolazi iz španjolskog Ovieda, gdje se od 8. stoljeća — dokumentirano, dakle stoljećima prije radiokarbonskog datuma platna — čuva Sudarium, krvavi rupčić koji se prema predaji nalazio na Isusovoj glavi (usp. Iv 20,7). Na njemu nema slike, ali jest krv grupe AB, a raspored mrlja geometrijski se poklapa s ranama glave i lica na platnu. Dva predmeta, u dvije zemlje, s dvije neovisne povijesti — a krv i rane im se podudaraju.

A radiokarbonsko datiranje iz 1988.?

Godine 1988. tri su laboratorija (Oxford, Zürich, Tucson) metodom C-14 datirala uzorak platna u razdoblje 1260.–1390. Za mnoge je time priča bila završena. No s vremenom su se pojavili ozbiljni problemi:

• Sva tri laboratorija dobila su komadiće istog jednog uzorka, izrezanog iz krajnjeg ruba — upravo onog dijela koji je stoljećima hvatan rukama pri izlaganjima i popravljan nakon požara.
• Kemičar Raymond Rogers (STURP) pokazao je 2005. da niti iz tog područja sadrže pamuk i tragove bojila kojih u ostatku platna nema — što upućuje na kasnije nevidljivo krpanje.
• Godine 2019. tim Tristana Casabiance dobio je sudskim putem sirove podatke mjerenja iz 1988. i objavio (u časopisu Archaeometry) da rezultati triju laboratorija nisu međusobno statistički usklađeni — datumi se sustavno mijenjaju ovisno o udaljenosti uzorka od ruba — pa uzorak nije reprezentativan za cijelo platno.
• Godine 2022. Liberato De Caro i suradnici objavili su (časopis Heritage) datiranje metodom širokokutnog raspršenja rendgenskih zraka (WAXS), koja mjeri prirodno starenje celuloze: rezultat je starost od oko 2000 godina, usporediva s tkaninom iz Masade iz 1. stoljeća.

Pitanje datacije, najblaže rečeno, nije zatvoreno — a sve ostalo na platnu (tkanje, krv, pelud, anatomija, povijest ikonografije koja od 6. stoljeća kopira upravo ovo lice) pokazuje prema 1. stoljeću.

Kako je slika nastala?

To je pitanje na koje znanost nema odgovor. Najozbiljnija hipoteza koja se u literaturi razmatra jest da je slika nastala kratkim, vrlo intenzivnim bljeskom energije iz samog tijela — laboratoriji su ekscimernim laserima uspjeli na lanenim vlaknima proizvesti obojenje slično platnenom, ali samo na četvornim milimetrima, uz golemu snagu. Ako je platno doista Isusov pokrov, slika bi bila — doslovno — fotografija trenutka uskrsnuća. Znanost to ne može potvrditi; može samo reći ono što je STURP rekao: ovo nije naslikano, i ne znamo kako je nastalo.

„Uđe i onaj drugi učenik… i vidje i povjerova.“Evanđelje po Ivanu 20,8